Tuesday, 15 December 2009

White Boys, White Noise: Masculinities And 1980s Indie Guitar Rock

U kojoj mjeri indie maskulinitet osporava historijsku konstrukciju patrijarhalnoga u rock glazbi? Matthew Bannister se ovim ključnim pitanjem bavi kroz dubinsko istraživanje gitarskog indie-rocka osamdesetih godina kao kulturno i povijesno specifičnom produkcijom bijelih muškaraca. Tekstualnom analizom muzičkih i kritičkih diskursa Bannister predstavlja prvu ukoričenu studiju maskuliniteta i etniciteta unutar konteksta nezavisnih gitarskih glazbenih scena SAD-a, Velike Britanije i Novog Zelanda. Njegova je teza da su ranije teoretizacije (rock) maskulinitete smještale u teško održive okvire devijacija unutar radničke klase i fizičkog mačizma, pojednostavljeno ih prikazujući kao neki tip 'divlje muškosti'. Ovakvi pristupi zanemaruju načine na koje se muška snaga artikulira u kulturi i to ne samo kroz reprezentaciju već i kroz intelektualni i teorijski diskurs. Pozicioniravši indie u povijesni/kulturni kontekst art-rocka, Bannister prikazuje kako se muška snaga može reartikulirati kroz 'visoku', avangardnu, boemsku kulturu i estetičku teoriju: kroz kanon, negaciju (Adorno), pasivnost, voajerizam i camp (Andy Warhol i Velvet Underground), primitivizam i infantilizam (Lester Bangs, Simon Reynolds). Crpeći iskustva iz vlastitog djelovanja, Bannister istražuje čitav niz nezavisnih umjetnika - The Smiths, The Jesus and Mary Chain, My Bloody Valentine i The Go-Betweens u Velikoj Britaniji, R.E.M., The Replacements, Dinosaur Jr., Hüsker Dü, Nirvanu te američku hardcore scenu općenito i izvođače s novozelandske izdavačke kuće Flying Nun (The Bats, The Verlaines, The Chills, The Clean, itd.) - te kroz pitanje roda, estetičke teorije i raznih pristupa povijesti popularne glazbe ukazuje na kontinuitet ovih naizgled disparatnih scena. Rezultat je knjiga koja postavlja važna pitanja o proučavanju roda u popularnoj kulturi i o stupnju kritike koju alternativne kulture upućuju dominantnim reprezentacijama roda.

 Try | Buy

Sunday, 22 November 2009

Američka avantura




U knjizi It Still Moves: Lost Songs, Lost Highways, and the Search for the Next American Music, glazbena kritičarka Amanda Petrusich kreće na stvarno putovanje po imaginarnoj Americi: onoj koja egzistira u narativu folk glazbe od močvara Tennesseeja, preko Apalačijskog gorja, pa sve maglovitog Oregona i Washingtona na sjeverozapadu. Pitanje koje na samom početku postavlja jest: Što je zapravo Americana? Povijesno, piše Petrusich, Americana je tradicionalna folk glazba, simbiotski amalgam folka, bluegrassa, countryja, gospela, bluesa i klasične, emocionalno nabijene kombinacije gitare i vokala. Može biti glasna ili tiha, lijepa ili kakofonična, ali je uvijek prošarana životom pejzaža iz kojih je potekla. Tijekom putovanja, Petrusich otkriva veze između tradicionalne i suvremene estetike koje pokrivaju vremenski spektar od najranijih gramofonskih snimaka lutajućih pastora i njihovih zborova pa sve do freak-folk eksperimentatora poput Animal Collective i Devendre Banharta.

Negdje na toj liniji mogli bi se smjestiti i Blitzen Trapper, sekstet iz države Oregon, koji na posljednjem albumu Furr maksimalno baštini tradicionalnu američku glazbu, i to ponajviše preko Alexa Chiltona i njegovih Big Star, ali i Neila Younga i The Byrds. Furr karakterizira odmak od soničnog eksperimenta prisutnog na ranijim radovima, a posebno na Wild Mountain Nation. Ipak, to ga ne čini ništa manje složeni. Snimljen u starom telegrafskom kompleksu u blizini centra Portlanda, Furr ima patinu ploče snimljene početkom 70-ih, a opet, njegov nevjerojatan spoj kalifornijskog sunshine-popa i folka posjeduje suvremenu svježinu. Za razliku od ranijih ploča, na kojima je naglasak bio na dekonstrukciji žanra gotovo nasilnim uvođenjem novih stilskih odrednica, Eric Earley, producent i skladatelj koji stoji ispred Blitzen Trapper, ovog je puta stvorio uravnotežen miks psihodeličnog i garažnog rocka, popa i folka.

Album otvara energična Sleepytime in the Western World, koja vokalnim harmonijama, igrom hammond orgulja i rustikalnog klavira i glasnim električnim gitarama kao da je ispala s prve ploče već spomenutih Big Star. Furr je klasična folk coming-of-age priča uz pratnju harmonike i akustične gitare, dok se u Saturday Nite, s falsetto vokalima i dominantnim orguljama, krije pravi funk dragulj. Not Your Lover neodoljivo podsjeća na Youngove solo numere uz klavirsku pratnju, poput dramatične Man Needs A Maid ili See The Sky About To Rain. Najbliža njihovim ranijim radovima psihodelična je Love U: zid buke amplificiran snažnim ritmom koji se izmjenjuje s višeglasnim vokalnim harmonijama i mračnim, jekom distorziranim akordima. Nezaobilazna steel gitara dominira u Stolen Shoes and a Rifle, dok kolaž Echo/Always On/EZ Con počinje kao klasična balada, a završava kao instrumentalna numera iz kakve blaxplotation serije iz 70-ih. Lady on the Water, uz pratnju na akustičnoj gitari, Earleyjev lijeni vokal i tek pokoji klavirski ton, čini puni krug, logičan svršetak ovog melting pota žanrova američke popularne i tradicionalne glazbe.

Poput grupe Wilco na njihovom posljednjem albumu Sky Blue Sky, Blitzen Trapper kao da su odustajanjem od eksperimenata s bukom i ritmom ponovno izmislili sami sebe, kroz harmonije, melodije i emocije. A to bi mogao biti njihov najveći eksperiment do sada.


Blitzen Trapper - Furr [2008] 



Try | Buy | Info




Tuesday, 10 November 2009

Crne katranske kiše i vatrene stihije




Andrew Bird sve je samo ne kantautor, barem ne u onom klasičnom smislu. Možda više skladatelj koji instrumente i postupke standardne za pop-formu tretira kao samo još jedan eksperiment. Kroz fenomen pop-glazbe, poigravajući se svojom klasičnom glazbenom naobrazbom, Bird od jednostavnih etida gradi kolaže sastavljene od slojeva violinskih, gitarskih i klavirskih dionica uz tek pokoju perkusionističku intervenciju. Uz centralni fokus na vokalne i liričke ekshibicije, jedini pravi solist je – zvižduk. Birdov diskurs sve je samo ne tipičan za popularnu glazbu – njegov eksperiment s emocijama i atmosferom kontrastom između apokaliptične lirike i melodijske iskričavosti istovremeno ispunjava nadom i tugom.

U gotovo sat vremena glazbe, Bird secira generacijsku otuđenost, apsurd života u suvremenom društvu, mogućnost pomirbe kroz prihvaćanja vlastite apokalipse. Smješta agente za nekretnine, zajedno s njihovim skupim Macintosh kompjuterima, u rusku stepu u 5. stoljeće pr.n.e i istražuje eskapizam kroz vremensku dislokaciju, odnosno, putovanje kroz vrijeme. Kako sam Bird kaže, često eksperimentira s emocijom tako da ju amplificira do trenutka kada postaje potencijalno duhovita, ironična, možda čak i apsurdna. I to je upravo ono što ova ploča pruža – panoramski snimak svakog kutka svijeta u kojem se može pronaći emocija, bio on loš ili dobar, besmislen ili prepun nade.

I na kraju, kao i Bird u Scythian Empires, izvrnuvši vrijeme i uloge, zamišljam skitskog jahača kako pred izlogom prepunog plazma televizora HD rezolucije pokušava pratiti najnovije vijesti iz Darfura, proglašenje neovisnosti Kosova, ruske izbore, najnoviji napad bombaša samoubojice na bagdadskoj tržnici, snimke dekapitacije Daniela Pearla, rast dioničkih indeksa i cijena nafte i konferenciju za novinare iz Bijele kuće. Možda bi preciznije bilo reći da nekako pokušava shvatiti. I, kao ni on, ne znam gdje sam. Rezolucija je kirurški precizna, glas naratora tako istančan, spaljeni udovi tako jasni, krv tako crvena. I dalje ne mogu shvatiti kako i kada je ovaj rak toliko metastazirao. Rak duše čiji 24-satni prijenos možete pratiti preko svog kričavo-plavog ekrana ili preko širokopojasne mreže spojene direktno u neokorteks. Sve to, naravno, za 4.99 kn/min. Moj skitski jahač samo šuti. Nije mu jasno kako prognoza vremena za sljedećih nekoliko dana može biti crne katranske kiše i vatrene stihije. Ako se može pretpostaviti da mu je koncept vremenske prognoze uopće važan. Nama je to, na kraju, samo formalnost.

Andrew Bird - Armchair Apocrypha [2007]



Try | Buy | Info


Saturday, 7 November 2009

Poetika i politika Johna Cassavetesa





U doba kada je započinjao redateljsku karijeru, kinematografske metode Johna Cassavetesa bile su radikalno odstupanje od klasičnog holivudskog pristupa filmu. Za početak, baza njegovih operacija bila je smještena u New Yorku, gradu koji je i tada, krajem '50-ih godina prošlog stoljeća, disao bitno drugačije od ostatka SAD-a. Rastući utjecaj beat literature (i načina života) korespondirao je s tendencijama razvijenog modernizma i sve većeg naglaska na improvizacijskom aspektu umjetnosti. Što se pak Cassavetesovih metoda tiče, bilo na ekranu ili iza njega, nije dovoljno reći da su bile gerilske, pionirske ili jednostavno inovativne. Za potrebe snimanja svog redateljskog prvijenca Sjene, Cassavetes je od slušatelja radioemisije Night People tražio da prilože donacije za "film o običnim ljudima rijetko viđenim u Hollywoodu" [Jason Wood, 100 American Independent Films], velik je dio scena snimljen bez dozvole na pločnicima New Yorka, a oprema uglavnom posuđena bez naknade. Također, bitno je reći i da je većinu svojih filmova Cassavetes financirao vlastitim novcem, uglavnom zarađenim ulogama u filmovima holivudske produkcije, bez upliva korporativnog aparata filmskih studija.

Ulice New Yorka
Iako se nakon finalnog kadra u Sjenama pojavljuje napis "film koji ste upravo gledali bio je improvizacija", istina je ponešto drugačija. Ono što je sigurno, i što je Cassavetes godinama isticao, jest da Sjene nisu prvotno bile zamišljene kao film koji će se prikazivati javnosti. Film je zapravo nastao kao rezultat glumačke radionice temeljene na improvizaciji. Izuzev snimatelja Ericha Kollmana i samog Cassavetesa, sudionici projekta gotovo da i nisu imali ikakvog filmskog iskustva.

Sjene su snimljene na 16-milimetarskoj traci da bi potom bile prebačene na onu standardnu, 35-milimetarsku i, kako piše Ante Peterlić, bile su prvo djelo tzv. njujorškog filma koje se u većini zemalja prikazivalo u velikim kinima. Također, ono što automatski iskače u prvi plan vrlo je neobičan ritam naracije te dinamika zbivanja potpomognuta glazbenom pratnjom uglavnom sačinjenom od improviziranih solo-dionica saksofonista Shafija Hadija i radikalnog be-bopa Charlesa Mingusa. Sve ovo, dakako, upućuje na izostanak klasične filmske logistike – scenarija i knjige snimanja. Iako se uz Sjene najčešće veže pojam improvizacije, to nije ona vrsta improvizacije koja implicira "izmišljanje na licu mjesta" već pažljivo strukturirane likove čijim je uprizoriteljima dana apsolutna sloboda interpretacije tih likova i svojevrsna labavost odmotavanja narativnih niti. Inzistirajući da glumci u svojim uprizorenjima zadrže stvarna imena, dajući im slobodu kretanja kao i slobodu kameri da ih nesputano prati, dopuštajući da se "život artikulira sam od sebe ispred objektiva" [Petar Krelja: Trajni zagrljaj igranog s dokumentarnim], Cassavetes je u Sjene unio dah dokumentarizma koji će se i u njegovom kasnijem radu prepoznavati kao njegov osobni potpis.  Rad kamere vrlo je dinamičan; njome se najčešeće operira tehnikom "iz ruke" i uglavnom u stopu prati kretnje likova što, obzirom na ritam i brzinu, često rezultira nefokusiranim kadrovima koji i duljinom i planskim rasporedom kao da prate psihološki razvoj karaktera. Sve ovo i nije toliko začudno ako se uzmu u obzir Cassavetesova promišljanja filmskog posla:  "(...) u Sjenama smo iskušavali nešto potpuno drugačije, ne samo u smislu improvizacije riječima već i u smislu improvizacije pokretima. Tako je snimatelj također morao improvizirati, morao je pratiti glumce i osvjetljenje da bi se glumac mogao kretati gdje god želi." [Iz  intervjua s Johnom Cassavetesom originalno objavljenog u veljači 1961. godine u časopisu Film and Filming]


 Ubojstvo kineskog kladioničara, 1976.

Izgubljena generacija
Labava, ali itekako isprepletena pripovjedna struktura Sjena u centralnu poziciju stavlja likove braće i sestre - Bennyja, Hugha i Leile koji, svaki na svoj način, pokušavaju (do)živjeti život u metropolitanskom kaosu New Yorka. Dinamikom svojih eksterijera i intererija, grad i likovi na kojima Cassavetes zasniva svoju filmsku igru čine strukturu koja diše homogeno. Kao četvrti, nevidljivi protagonist, svojom pozicijom uvijek u superimponiranom položaju, grad svojim zakonitostima diktira dinamiku razvoja karaktera. Benny, pripadnik "izgubljene generacije", savršeno figurira kao onodobna medijska projekcije bitnika – njegov se dan sastoji od beskrajnih pokušaja pronalaska sadržaja koji se uglavnom svode na opijanje, šarmiranje djevojaka i fizičke obračune. Njegova sestra Leila ipak nešto aktivnije pokušava detektirati "sebe" u životu i društvu: s prijateljima posjećuje književne domjenke i općenito stremi umjetničkom, ali u jednom trenutku zaključuje kako je već trebala napredovati od točke u kojoj se trenutno nalazi i kako osjeća da "sve prolazi pored nje". Hugh je jedini koji privređuje, no svjestan je da je njegova pjevačka karijera osuđena na trećerazredne angažmane u kojim osobnost ne može doći do izražaja. Ono što svaki komad popratne literature o Sjenama ističe jest da se u njima istražuju "složene refleksije o rasi i identitetu" [Michael Ventura: As Time Goes By, u: American Independent Cinema: a Sight and Sound Reader], no Cassavetes je uvijek isticao da mu nikada nije bila namjera tako jednoznačno karakterizirati zbivanja već da se radi o istraživanju kompleksnih osobnosti. Naime, iako očito afroameričkog podrijetla, Leila i Ben svijetlije su puti i mogu "proći" kao bijelci, dok je Hugh izgledom nedvojbeno pripadnik crne rase. Kada se Leila zaljubljuje u bijelog mladića koji upoznavši Hugha ostaje vidno zaprepašten činjenicom da joj je brat Afroamerikanac, to dovodi do ogromne emocionalne napetosti na ekranu i eskalacije fizičkog nasilja. Nasilje je, moguće i kao metafora agresije suvremene urbane sredine, u manjoj ili većoj mjeri prisutno kroz cijeli film. Prvenstveno, ovdje se misli na scene u kojima nepoznati muškarac napada Leilu i maestralno režiranu scenu tučnjave dodatno amplificiranu disonantnim glazbenim improvizacijama Charlesa Mingusa. Naravno, teško je Sjene ne promatrati kao istraživanje u ono doba još itekako jake segregacijske politike (film je sniman između 1957. i 1959. godine), rasnog identiteta, a pogotovo međurasne ljubavi. No, on jednako tako jasno istražuje i anksioznost, apatiju i otuđenje karaktera, i to kroz neurotične, improvizirane, a opet vrlo realistične postpuke Cassavetesove filmske poetike.



Sjene, 1959.

Kôdovi života
Gotovo deset godina kasnije, godine 1968., nakon njemu nezadovoljavajućih holivudskih avantura s filmovima Too Late Blues i A Child is Waiting, Cassavetes ponovno snima film u vlastitoj, nezavisnoj produkciji. Lica su i u produkcijskom i u stilskom smislu bila povratak njegovoj autentičnoj poetici - raspadanje disfunkcionalnog braka snimljeno drhtavom kamerom iz ruke, iz začudnih raskursa, prikazano kroz na trenutke potpuno neurotične, asocijativne dijaloge, maksimalno se oslanjajuću na glumačke interpretacije jasno skriptiranih karaktera. Disperzirana tjeskoba suvremenog velegrada prikazana u Sjenama, u Licima je zamijenjena komprimiranom tjeskobom bračne zajednice, što Richard Combs dovodi u svezu s redateljevim preseljenjem u predgrađa Los Angelesa.  Žena pod utjecajem (A Woman Under The Influence, 1974.) nešto je čvršće fabularne strukture, ali opet s Cassavetesovom autentičnim naglaskom na atmosferu i emocionalni angažman glumaca,  dok je Premijera (Opening Night, 1977.) "istraživanje značenja neugode izazvane ulogom" [Ventura]. Ubojstvo kineskog kladioničara (Killing of a Chinese Bookie, 1976.) [Peterlić ga prevodi kao Ubojstvo kineskog kladioca], za Cassavetesov je opus nekarakteristična žanrovska avantura. Naime, radi se punokrvnom gangsterskom filmu kojemu su osnovne fabularne premise zajednički uspostavili Martin Scorsese i Cassavetes, a potonji ga je skriptirao i režirao ne mareći odveć za žanrovske konvencije. Prvenstveno, ovdje se ponovno radi o stanivitom rodovskom pretapanju igranog i dokumentarnog. Prateći uspon, pad i potpuno ambivalentan kraj Cosma Vitellija, određeni kadrovi (i ovoga puta snimani "iz ruke") neodoljivo podsjećaju na snimke televizijskih dokumentaraca koji prikazuju stvaran život losanđeleskog polusvijeta.

Budućnost je improvizirana

Utjecaj koji je djelo Johna Cassavetesa izvršilo na američku nezavisnu kinematografiju neizmjeran je. Govoreći o njegovim producentskim metodama, John Berra proglašava ga "istinskim pionirom američkog nezavisnog pokreta" [John Berra: Declarations of Independence: American Cinema and the Partiality of Independent Production]. Naime, Cassavetes je svoje honorare zarađene glumačkim angažmanima u filmovima poput Rosemaryne bebe i  televizijskim serijama poput Johnny Staccato koristio kao financijsku bazu za svoj autorski rad. Koliko su radikalni bili njegovi potezi možda najbolje svjedoči slučaj filma Žena pod utjecajem. Kako niti jedna velilka distribucijska kompanije nije željela preuzeti na sebe logističku odgovornost za taj film, Cassavetes je osnovao vlastitu kompaniju koja je vršila zakup dvorana za prikazivanje filma, a glumci, Peter Falk i Gena Rowlands, vlastitim su sredstvima (i vlastitim vremenom) financirali promociju. Improvizacija nije, dakle, bila isključivo osnova Cassavetesovog umjetničkog rada.


Premijera, 1977.

Promatrajući pak recentniju filmsku povijest, nekoliko je filmskih autora direktno baštinilo njegovu ostavštinu. Prvenstveno, bitno je spomenuti Jima Jarmuscha i njegov prvijenac Permanent Vacation iz 1980. godine. Iako Cassavetesov rad nije počivao toliko na apsurdističkim situacijama prikazanima u rečenom filmu, neke paralele ipak se mogu povući. Za početak, film je, kao i Sjene, snimljen na 16-milimetarskoj vrpci, bez dozvola za snimanje te uz pomoć prijatelja i studenata filma na NYU-u, dok je fabula jednako tako labava, simulira "film ceste" na ulicama New Yorka i prepuna je generacijskog gnjeva. Tu je, također, i Slacker Richarda Linklatera iz 1990. godine. Radi se o filmu interesantne strukture, naizgled bez jasno određenih narativnih okvira, u kojem se radnja seli s lika na lik, kako se koji pojavljuje u priči, a apatija svih njih evidentna u činjenici da se, zapravo, ne bave ničim. Uloge u filmu uglavnom igraju akteri lokalne urbane scene u Austinu u Texasu, a evidentno je i da je film financiran s malo sredstava. Ipak, pojava onoga što američki i britanski kritičari nazivaju "mumblecore" [Mike Atkinson: That's Entertainment, u: Sight and Sound, travanj 2007.], pokreta pod čijom etiketom djeluje nekoliko američkih redatelja, moguće najbolje korespondira sa Cassavetesovim metodama. Filmovi Andrewa Bujalskog, Funny Ha Ha i Mutual Appreciation, "iz ruke" su snimani na 16-milimetarsku vrpcu, dijalozi u njima tek su načelno skriptirani, uz velike improvizacijske epizode, a glumci koji se u njima pojavljuju uglavnom su amateri čiji su likovi izgubljeni u post-fakultetskoj želji za stabilnošću i vlastitoj neodlučnosti da djeluju.

[Povodom osamdesete godišnjice rođenja i dvadesete godišnjice smrti Johna Cassavetesa]

Thursday, 5 November 2009

Umjetnost dijeljenja




Pristupom bližim avangardnom filmu i u potpunoj negaciji pravila glazbene industrije, može se reći da je Vincent Moon pronašao novu formu – simbiozu zvuka i pokretne slike kontradiktornu uopćenim zakonitostima karakterističnim za industrijsku mašinu koja ih diktira. Kao i većina ideja s tračkom inovacije, i ova je rođena iz jednostavnih pobuda, kako sam Moon kaže: "Glazbeni video kao promotivni alat, meni kao velikom obožavatelju glazbe, jednostavno nije odgovarao – kratka forma u koju, prateći logičku strukturu pjesme, a to je ono što producenti i izdavačke kuće traže, zapravo, i ne možeš intervenirati, ne možeš joj dozvoliti prirodan razvoj, evoluciju – to je ono što smo željeli promijeniti. Odnos umjetnika i snimatelja, prvenstveno".

Kao studentu filma i fotografu zainteresiranom za eksperimentalne radove Stana BrakhageaJonasa Mekasa, pitanja logike odnosa slike i zvuka Moonu su se nametala sama od sebe. Rizik, improvizacija, jedan kadar postao je njegov modus operandi. Njegov ulazak u svijet glazbenog videa, dogodio se kada je upoznao Chrydea, osnivača popularne francuske web-stranice La Blogotheque, u sklopu koje su kasnije pokrenuti Take Away Shows. Nakon prvog pariškog koncerta grupe Arcade Fire, bend je izašao na ulicu i svirao deset minuta. Bendovi ovo inače ne rade, pomislio sam, ali to je ono što bismo željeli da rade - kaže Moon - "Odjednom, bend se našao na istoj razini s nama, granica između glazbenika i slušatelja bila je izbrisana, što je puno kompleksnije od one jednostavne separacije na pozornicu i podij, a upravo je to ono što smatram interesantnim u bilo kojoj suvremenoj umjetničkoj formi. Amaterizam danas pobjeđuje profesionalizam i svatko na neki način može biti dio umjetničkog djela".

Zapravo, radi se o izokrenutom postupku: umjesto klasičnog intervjua ograničenog serijom pitanja i odgovora, glazbenike s kojima radi Moon izlaže ogoljenju i prezentira ih upravo onako kako bi se željeli predstaviti i sami – kroz glazbu. No glazbu lišenu zida zvuka stvorenog elektricitetom i postolja zvanog pozornica te glazbenike lišene mitologije u improviziranim situacijama. Zidovi fiktivnih odnosa ruše se pred objektivom Vincenta Moona. Vrsta je to dualizma između dokumenta i eksperimenta, odnosno, svega onoga što standardni glazbeni spotovi nisu.

Teorijski podložen situacionističkom kritikom društva spektakla, Moon primjenje DIY etiku u gotovo svim segmentima svog rada: njegovi filmovi su dostupni putem Creative Commons licence, za suradnju ne uzima velike budžete, zapravo, odbija raditi tako, a jedinim validnim kriterijem smatra rad umjetnika i njegovu pristupačnost. "Moj rad se ne temelji na prikazu bilo kakve umjetničke ili tehničke superiornosti, naprotiv, pokušavam simplificirati koliko god mogu i čini mi se da takav pristup, lišen ikakvog elitističkog postupka, zasigurno lakše inspirira druge da uzmu kameru u ruke i pokušaju napraviti nešto novo" – kaže Moon.

Interesantno je da je svoje poetičke zahtjeve uspio nametnuti i R.E.M.-u, jednoj od najvećih svjetskih grupa, barem što se industrijskih relacija tiče. Štoviše, upravo to je i bio njegov uvjet za suradnju. Umjesto konvencionalnog jednog, Moon je snimio čak 12 spotova za jednu te istu pjesmu. Ipak, unatoč tome što glazbenu industriju vidi kao prepreku u komunikacijskom kanalu između redatelja i glazbenika, rad redatelja poput Michela Gondrya i Spikea Jonzea, koji godinama zaobilaze pravila struke i nameću joj svoje standarde, smatra nevjerojatnim: Iako smo estetički vrlo različiti, nije mi jasno kako su uspjeli opstati sve ove godine, dalje raditi po svojim pravilima i ostavljati tako dubok autorski potpis na svemu što rade.

Sljedeći je na redu još neimenovani projekt smješten na Islandu koji piše sa španjolskom kantautoricom Lourdes Hernandez, a snimat će ga dva puta – zimi i ljeti. Bit će dostupan kao kratki film na webu, kino-verzija koja se bavi kompleksnom romantičnom vezom inspirirana Wong Kar Waijevim filmom Happy Together, TV-verzija, poput dokumentarca o snimanju filma, i album s glazbom koja prati cijeli projekt. Radi se, zapravo, o još jednom eksperimentu s formom. Žanrovskim poigravanjem Moon premješta fokus interesa na gledatelja i kako on zatvara krug jedne ideje prezentirane u više formata.

Što se, pak, ideje iza projekta Take Away Shows tiče, Moon smatra da najviše duguje filmu Step Across The Border. Radi se o dokumentarnom filmu koji prati glazbenika i improvizatora Freda Fritha na putovanju i nastupima diljem svijeta, a u kojem se improvizacija ne odnosi samo na glazbeni segment već i na filmski. Specifičan odnos koji taj film ima prema realizmu i "vjerodostojnom prikazu stvarnosti" očita je inspiracija.

Vincent Moon nije zainteresiran za osobu iza kamere. Za njega, to je samo čovjek koji mora stisnuti tipku za snimanje na kameri. Zato nije potrebno niti da njegovo pravo ime stoji kao autorski pečat ispod njegovog rada niti da njegovo lice stoji iznad. Što se glazbene industrije tiče, on je enfant terrible. Što se umjetnosti popularne glazbe tiče, on je svakako jednako interesantan kao i glazba ispred njegove kamere.

Thursday, 29 October 2009

Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi




Dirty Projectors je, vjerujem da mogu slobodno reći, jedna od najuzbudljivijih novih grupa uopće. Njihovi autentični vokalni aranžmani, melodijski eksperimenti i ritmičke sinkope definitivno su korak dalje od bilo kojeg žanra popularne forme. Nakon poigravanja s rekonstrukcijom albuma Damaged grupe Black Flag "po sjećanju" što je činilo album Rise Above iz 2007. godine, ove su godine izdali sjajnu, iako na trenutke vrlo hermetičnu ploču - Bitte Orca. Ovdje objavljujem netom izašlu 12-inčnu EP ploču imena Temecula Sunrise.

---

Dirty Projectors are, without any doubt, one the most exciting musical groups in the world today. A whirlwind of vocal, melodical and rhytmical authenticity, their music is definitely a step further in any of the popular music genres. After a loose reconstruction of Black Flag's Damaged that was 2007's Rise Above, this year they've put out a brilliant, although somewhat hermetic record called Bitte Orca. Check out their latest effort, UK/EU only 12" - Temecula Sunrise


Dirty Projectors - Temecula Sunrise EP [2009]





Try | Buy | Info

Tuesday, 27 October 2009

Budućnost piksela i celuloida




Pisati o budućem kino-repertoaru iz hrvatske perspektive znači isto što i niz uopćenih figuralnih formulacija: zalutati u u sivu zonu ili naći se na skliskom terenu, primjerice. Dostupnost informacija o budućem i nadolazećem repertoaru ravna je revnosti tijela državne uprave da građanima, poreznim obveznicima, glasačima daju uvid u službene dokumente tipa presuda, kupoprodajnih ugovora, službenih akata ili imovinskih kartica državnih službenika. 

Tako je stranica Blitz Filma i Videa "u izradi" od 5. veljače 2009. godine, a posljednjih podatak iz rubrike "novosti" na stranici Discovery Filma i Videa je iz lipnja 2009. Continental Film ima donekle ažuriranu službenu stranicu, ali točnih podataka - datuma kino premijere ili početak video distribucije - naravno, nema. Situacija na stranicama kino-dvorana je nešto drugačija, ali nimalo transparentnija; iako na njima stoje datumi početka distribucije čak do siječnja 2010. godine, pojedini naslovi fantomski nestaju, pojavljuju se i ponovno poput grešaka u on-line izdanju Jutarnjeg lista (vidi pod: režiser Terry Gillian; Alex James, frontmen grupe Arctic Monkeys). Tako je u kolovozu s popisa filmova u Cinestaru bez ikakva objašnjenja nestao District 9, tko zna zbog kojih i kakvih interdistributerskih tričarija i trzavica, a ovih dana i još jedan nestanak: Carriers, uredno najavljen za 15. listopada, nestao je bez traga. Kino Europa, pak, kao je jedino (polu)privatno arthouse kino u Zagrebu (a vjerojatno i u Hrvatskoj), u svom redovnom repertoaru najčešće pokazuje elementaran strah od bilo kakvog koncepta. Beskonačne reprize filmova prikazanih na domaćim festivalima, čitave legije osrednjih filmova iz ovogodišnjih it-kinematografija, uz pokoju solidnu i izvrsnu premijeru ne govore baš puno o promišljenoj ideji kina. Kina kao opozicije kokicama umrljanih sjedala multipleksa čija retardirana publika tijekom projekcija razgovara na mobitel ili komentira novu genijalnu seriju koja se pojavila između dva 15-minutna bloka reklama na lokalnoj komercijalnoj televiziji.



Ipak, veselim se dosad neviđenom i onome što ću tek propustiti, a za to uvijek postoji način: (untitled), komedija o njujorškoj galerijskoj sceni koja bi, prema svemu sudeći, trebala u najmanju ruku biti solidna. Slab sam na Adama Goldberga još otkako je u Linklaterovom Dazed and Confused adolescentski naivno vrisnuo I just wanna dance!, a potvrdio ulogom briljantnog neurotika u 2 Days in Paris. Još jedan film o ljudima koji konstantno smišljaju nove i bizarnije načine kako dekapitirati neumrle, šire poznatije i kao zombije? Kako god bilo, žanr je neiscrpan, ali i teško nadmašiv. Zombieland bi se u kinima trebao pojaviti 17. prosinca. Moon, debitanski film Duncana Jonesa, kod nas, naravno, nema zakazanu premijerno prikazivanje, ali je zato posljednjih nekoliko tjedana dostupan u R5 formatu kod vašeg lokalnog torrent distributera. Dugometražni debi Antonija Camposa Afterschool u rujanskom je izdanju Sight and Sounda proglašen filmom mjeseca. Nešto se neobično događa s filmom Reykjavik-Rotterdam: iako snimljen 2008. godine, još uvijek nije krenuo u distribuciju, a kruže glasine i da bi trebao biti islandski kandidat za Oscara. Režiju potpisuje Óskar Jónasson, scenarij Arnaldur Indriðason, a uloge su pripale redatelju Baltasaru Kormákuru i Ingvaru Eggertu Sigurðssonu (vidi pod: Mýrin). An Education redateljice Lone Schefig izgleda interesantno, barem na prvi pogled. Ne znam što me kod filma Fantastic Mr. Fox veseli više: to što ga je režirao Wes Anderson ili činjenica da ga režirao prema predlošku Roalda Dahla, proslavljenog pisca za djecu i majstora kratke forme uopće (vidi pod: Witches).  Kad smo kod dječje književnosti, teško je ovih dana izbjeći Spikea Jonzea i njegovu ekranizaciju Sendakovog Where The Wild Things Are. Izvrstan tekst koji je o filmu za New York Times napisao Saki Knafo možete pričitati ovdje. Ako je vjerovati našim distributerima, film ćemo u kinima gledati 10. prosinca. Film o kojem sam puno čitao posljednjih mjeseci je Bakjwi / Žeđ, novi film Chan-wook Parka s genijalnim Kang-ho Songom u ulozi svećenika koji transfuzijom krvi postaje vampir. Od Parka je teško očekivati išta manje. Tu je i Madeo / Majka, novi film Joon-ho Bonga, korejskog redatelja zaslužnog za Sjećanja na umorsvto i Domaćina. Sve ovo je, dakako, tek vrh ledenjaka. U mjesecima koji dolaze, lista će vjerojatno samo eksponencijalno rasti, ali o tome ću, vjerujem, još napisati koju riječ.



Biti filmski entuzijast očito ima cijenu: možete pratiti sve relevantne filmske medije i izvore, posjedovati 'box-setove' Johna Cassavetesa i Alejandra Jodorowskog, smrzavati se na noćnim projekcijama eksperimenata Jonasa Mekasa i Maye Deren, čitati knjige iz filmske teorije i historiografije, ali sve to će samo produbiti strast za novim i uzbudljivim susretima u mraku kino-dvorane, sa srebrnkastim odsjajem na licu. Ili u mraku sobe s pikselizirano-plavičastim odsjajem. Možda i nije svejedno, ali je dovoljno.

Sunday, 25 October 2009

Večer je čitav dan




David Berman je američki pjesnik, karikaturist i kantautor rođen 1967. godine u Williamsburgu u Virginiji. S grupom Silver Jews izdao je šest studijskih albuma. Prva zbirka poezije, Actual Air, izašla mu je 1999. godine. Nekoliko mjeseci nakon raspuštanja grupe izašla mu je knjigu crteža i stihova, The Portable February. Živi u Nashvilleu u Tennesseeu.

Bermanova poezija je rustikalna u svojoj avanturi kroz oronule garsonijere, raspadnute bijele ograde suburbije i staklo i željezo urbanih metropola američkog Juga. Premrežena kulturalnim i povijesnim referencama, ova zbirka konstantno potencira neki tip rastrganosti između atmosferičnosti južnjačke gotike i postmodernističkog ludizma. Objavljujem četiri pjesme iz zbirke Actual Air u vlastitom prijevodu te nekoliko stranica crteža iz zbirke The Portable February.


---


Zamišljajući poraz

Probudila me u zoru,
s koferom koji je izgledao kao mali smeđi pas pored njenih nogu.

Ustao sam i pogledao kroz prozor
prema snijegu na mjestu hrastove šume

S autobusnom kartom u ruci.

Stavila je nešto crno u usta,
šljivu, mislio sam, ali bio je to aparatić za astmu.

Posegnuo sam za mentol-bombonima ispod kreveta
i pitala me jesam li ikada razmišljao o raku.

Da, rekao sam, ali uvijek kao o drvu negdje ispred
u daljini koja nije važna

I valjda mrtva duša mora pogledati natrag prema tom drvu,
toliko daleko iza prikolice gdje to također nije važno.

osim kao sjećanje na odmor ili vodu.

Iako, da bi vjerovali u sve ovo, mislio sam,
morali bi vjerovati u pretpostavku

da me uopće probudila.

---


Snijeg

Hodajući sa svojim mlađim bratom Sethom kroz polje

pokazao sam na mjesto gdje su djeca radila snježne anđele.
Iz nekog razloga, rekao sam mu da je ovdje četa anđela
ubijena i nestala kada su im tijela dotakla tlo.

Pitao me tko je to učinio i odgovorio sam - farmer.

Tada smo se našli povrh jezera.
Led je izgledao kao fotografija vode.

Zašto, pitao je. Zašto ih je upucao.

Nisam bio siguran kuda idem sa svim ovim.

Bili su na njegovom zemljištu, rekao sam.


Kada sniježi, vani je kao u sobi.

Danas sam izmijenio pozdrave sa susjedom.
Glasovi su nam bili zbijeni u novoj akustici.
Soba sa zidovima razrušenim u komadiće.

Posvetili smo se čišćenju, radeći jedan pored drugog u tišini.


Ali zašto su bili na njegovom zemljištu, pitao je.

---


O građanskim pravima

Radila je kao sudska stenografkinja
u malom selu dva desetljeća
kada je nestala u planinama.

Toga dana sam sudjelovao u potrazi.
Snijeg je padao i gole grane
su izgledale kao montirano rogovlje na obroncima kanjona.

Hodao sam s Glennom iz osiguravajućeg društva White Moon
satima kroz redove treperećih jela
i preko jezerca smrznutih u pravilne plohe

sve dok, stižući na čistinu u sumrak,
nismo čuli udaranje čekića
kako odzvanja kroz ulaštenu dolinu
i vidjeli starog suca, kako se činilo,
i dvanaest drugih muškaraca i žena
kako se utaboruju za večer.

---


Rat u stanu broj 1812

Godine su bičevale godine,
i postojali smo samo iza neobičnih
ulaznih vrata New Jerseyja,
naši kovčezi pripijeni pored radijatora
dok su svi ostali objekti percepcije čekali
na naš dodir ispod sloja boje

Mora postojati bezbolno sjećanje
na to kako se drvo jabuke ispreplelo,
i kako se kiša spustila na benzinsku crpku,
ili na pašnjake s druge strane novčića
poput decimala između naših inicijala,
padajući teško i odlučno na sve.

Na kredencu je bila lubanja i božićno drvce,
flaša jeftinog viskija.
I sve kruto uređene stvari,
           savile su se u jesenjem sjaju,

i dalje nisam vjerovao u njih.

---

1.

2.

3. 



Odjeća puna grmlja




Ne računajući Cup of Sand, kompilaciju raritetnih snimaka i b-strana singlova iz 2003. i tri live albuma iz The Clambakes Series,  prošlo je osam godina otkada je Superchunk izdao posljednji studijski album. Ipak, uzevši u obzir ovogodišnja izdanja - Leaves in the Gutter i Crossed Wires - čini se da Mac McCaughan još uvijek ne može dotaknuti dno svojeg super-saka ultimativnih pop-hitova.  Teško je uopće zamisliti koliko je kreativne energije potrebno za dvije grupe, jednu (vrlo agilnu) izdavačku kuću, brojne projekte i kolaboracije i povremeni aktivizam kao što je, primjerice, stručno svjedočenje pred senatskim odborom o budućnosti radija kao medija. Ovdje objavljujem oba ovogodišnja izdanja.

---

If you strike out Cup of Sand, a compilation of rarities and b-sides and the three live stints in The Clambakes Series, it's been eight years since Superchunk put out a proper studio album. Nevertheless, baring in mind this year's production (Leaves in the Gutter, Crossed Wires), it would seem that Mac McCaughan hasn't yet hit the last shelf of his archive of incredible pop-songs. It's hard to imagine, even, the amount of creative energy it takes an individual to manage two succesful rock-groups, a small but feisty record label, numerous projects and collaborations and a streak of somewhat casual activism. Check out this year's version of Superchunk.


Leaves in the Gutter [2009]




Try | Buy

Crossed Wires b/w Blinders (Fast vers.) [2009]




Try | Buy

Slavoj Žižek - Pervertitov vodič kroz film

Knjiga Slavoja Žižeka Pervertitov vodič kroz film izazovno je, provokativno, originalno, multidisciplinarno djelo u kojem se analiza filmske umjetnosti razvija kao primijenjena filozofijska neolakanovska psihoanaliza, jedna od najznačajnijih suvremenih teorijskih orijentacija danas.

U knjizi su okupljene i sabrane autorove studije o odnosu filmova, psihoanalize i medijske stvarnosti. Temeljna je postavka knjige o razmještenom pojavljivanju objekta prouzrokovanog promjenom promatračke/ interpretativne pozicije. Autor u širokome luku analizira probleme sukoba ideologija kao sukoba civilizacija, kulturalne ratove teorija i praktičnih aktera, elemente za jednu diskurzivno-kritičku analizu spektakla društvene transparentnosti. Pervertitov vodič kroz film na najbolji način pokazuje Žižekove teorijske uvide u heterogeno područje medijalne kulture suvremenosti.

U karakterističnoj autorovoj maniri posvemašnje erudicije, digresija iz svijeta filma, spektakla, svakodnevice, knjiga donosi nevjerojatnu diskurzivnu moć drukčijeg i originalnog mišljenja nakon kraja postmoderne. Autor analizira najznačajnije filmove 90-ih godina 20. stoljeća i filmove s početka 21 stoljeća uvodeći u materijalističku psihoanalizu realnosti kao imaginarno-simboličke projekcije želja, snova, fantazija i projekata globaliziranoga svijeta. Film je za Žižeka prostor-vrijeme očitovanja nesvjesno strukturirane realnosti koja ocrtava sve paradokse i ideološke mehanizme suvremenoga svijeta kao masovna umjetnost našega vremena.

Knjiga je namijenjena općoj javnosti, kritičarima i povjesničarima filma i dramskih umjetnosti, studentima dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih studija akademija dramskih umjetnosti, te društvenih i humanističkih znanosti.

Terry Eagleton - Teorija i nakon nje

Zlatno doba teorije kulture odavno je prošlo. Prvi radovi Jacquesa Lacana, Claudea Levi-Straussa, Louisa Althussera, Rolanda Barthesa i Michela Foucaulta već su desetljećima za nama. Isto vrijedi i za rane radove Raymonda Williamsa, Luce Irigaray, Pierrea Bourdieua, Julije Kristeve, Jacquesa Derride, Helene Cixous, Jürgena Habermasa, Fre­drica Jamesona i Edwarda Saida koji su utirali nove putove. Samo su rijetki spisi napisani od tada dostizali ambicioznost i originalnost tih majki i otaca začetnika. Neki su se od tada slomili. Sudbina je Rolanda Barthesa gurnula pod kamion, a Michela Foucaulta zarazila AIDS-om. Lacana, Williamsa i Bourdieua bacila je u psihijatrijsku bolnicu, za nju je privezala i Louisa Althussera otkada je ubio svoju suprugu. Čini se da Bog nije bio strukturalist.

[Terry Eagleton, iz poglavlja Politika zaborava]


Shlomith Rimmon-Kenan - Narrative Fiction

What is a narrative? What is narrative fiction? How does it differ from other kinds of narrative? What features turn a discourse into a narrative text? Now widely acknowledged as one of the most significant volumes in its field, Narrative Fiction turns its attention to these and other questions.

In contrast to many other studies, Narrative Fiction is organized around issues—such as events, time, focalization, characterization, narration, the text and its reading—rather than individual theorists or approaches. Within this structure, Shlomith Rimmon-Kenan addresses key approaches to narrative fiction, including New Criticism, formalism, structuralism and phenomenology, but also offers views on the modifications to these theories. While presenting an analysis of the system governing all fictional narratives, whether in the form of novel, short story or narrative poem, she also suggests how individual narratives can be studied against the background of this general system. A broad range of literary examples illustrate key aspects of the study.

This edition is brought fully up-to-date with an invaluable new chapter, reflecting on recent developments in narratology. Readers are also directed to key recent works in the field. These additions to a classic text ensure that Narrative Fiction will remain the ideal starting point for anyone new to narrative theory.

Shlomith Rimmon-Kenan is Professor of English and Comparative Literature at the Hebrew University of Jerusalem. Her most recent publications include A Glance Beyond Doubt: Narration, Representation, Subjectivity (1996) and Re-Reading Texts: Re-Thinking Critical Presuppositions (edited, 1997). Her current project concerns the concept of narrative in different disciplines (psychoanalysis, historiography, legal studies and the medical humanities).

Try | Buy

Antoine Compagnon - Demon teorije

Razrada sedam ključnih kategorija - književnost, autor, svijet, čitatelj, stil, povijest, vrijednost - koje su prikladno izabrane jer doista obuhvaćaju uglavnom zajedničku problematiku svih suvremenih književnih teorija, čini zapravo pregled cjelokupne književnoteorijske problematike. S obzirom na tradiciju izostavljena je klasifikacija, no Compagnon i sam primjećuje da se suvremene teorije doista vrlo malo bave pitanjima razvrstavanja književnosti prema tipovima, rodovima i vrstama. Svaka je od tih kategorija shvaćena ujedno i kao problem, ne zaboravlja se ni njihova međusobna ovisnost, pa je knjiga izvedena ne samo kao opis pojedinih učenja uz kritičke primjedbe - Što je uobičajeno u sličnim pregledima - nego kao svojevrsna predmetna rasprava o stanju u suvremenom proučavanju teorije književnosti. Valja pri tome dodati da je rasprava vođena s izuzetnim poznavanjem pojedinih stajališta i s dosljednom logikom pokušaja da se vratimo na bitna pitanja svakog razmišljanja o književnosti.
[Milivoj Solar, iz pogovora]


Saturday, 24 October 2009

Savršen zvuk – zauvijek




Naći razlog za kopanje po arhivama diskografskih kataloga, pogotovo ako je svakodnevna dostupnost novih izdanja i više nego opterećujuća, teško se može opravdati nekim razumnim argumentom. No, institucija bogato opremljenog kolekcionarskog izdanja funkcionira kao savršena apologija za bavljenje stvarima prošlim i utvrđenim. Nešto je zavodljivo u promatranju fenomena popularne glazbe s desetogodišnje distance.

Pavement ne postoji više od cijele jedne dekade. Njegovi članovi raspršeni su neravnomjerno od američkog sjeverozapada do jugoistoka, s rangom profesionalnih aktivnosti od klađenja na konjske utrke do eksperimentiranja s novim mogućnostima u industriji stalaka za mikrofone. Marka Ibolda se, navodno, izuzev na sporadičnim turnejama sa Sonic Youth, može sresti iza šanka stanovitog njujorškog kafića, a Scott Kannberg posljednji je album s Preston School of Industry izdao 2004. godine. Stephen Malkmus, glavna kreativna vertikala grupe, redovito izdaje albume, ali eksperimentira s glazbenim formama koje bi rijetko tko od njega očekivao.

Za bend koji je, barem se tako čini, konstantno bio na rubu komercijalnog uspjeha, Pavement su vukli sve ispravne poteze - samo su ih činili krivim redoslijedom“, kaže Stuart Berman u uvodu svoje kritike reizdanja albuma Brighten The Corners: Nicene Creedence Editon na Pitchforkmedia.com i ne može biti više u pravu, slijedeći barem kakvu takvu logiku diskografske industrije. S njima je, od samih početaka, sve nekako mimo pravila, izmještenog smisla i pomaknute logike. Post-punk etika izmiješana s adolescentskom slacker (vidi/slušaj: Slacker, r: R. Linklater; SuperchunkSlack Motherfucker) kulturom početka devedesetih najbliže je nekakvoj početnoj točki što se uopće može doći.

Pavement su iz Stocktona u Kaliforniji iznikli u jeku migracija „malih“ indie bendova pod okrilje velikih izdavačkih kuća (Sonic Youth, Hüsker Dü, Dinosaur Jr, Lemonheads, R.E.M.) i na još postojećoj, ali ne-više-toliko-utjecajnoj instituciji koledž radija čiji je primat vrlo proračunato preuzimao MTV. Njihov prvi album, Slanted and Enchanted, remek-djelo je žanra prepuno zaraznih pop-melodija zamaskiranih lo-fi produkcijom (ili, ako želite, izostankom iste), neuobičajenih i često disonantnih gitarskih harmonizacija i lirike u kojoj je bespredmetno tražiti bilo kakav uobičajeni smisao mimo postmodernističkog „svega“ kao validnog subjekta. Crooked Rain, Crooked Rain iz 1994. najbliže je pop-ploči što su ikada napravili, i produkcijski i formalno, s velikim naglaskom na kritiku konzumerističke kulture. Nakon toga izdali su Wowee Zowee, vrlo ekscentričnu ploču koja naslov duguje njihovom prvom bubnjaru i dežurnom klaunu Garyju Youngu koji je na koncertima najčešće intoksiciran padao preko svog instrumenta, publici dijelio pire krumpir i prodavao odjeću njihovih predgrupa. Vrhunac njegovih avantura bio je svakako kada je uvjeren da su postali „ogroman bend“ ušetao u zgradu Sonyja i zahtijevao ugovor od najmanje milijun dolara. Što se zvuka samog Wowee Zowee tiče, bio je to svojevrstan estetski povratak na prvi album, samo s puno labavijom strukturom pjesama, više improvizacije i, dakako, prevladavajućim liričkim nonsensom. Ponude od velikih izdavačkih kuća stvarno su počele stizati, ali uz cijenu. Nikakav dogovor s „odijelima“ nisu uspjeli postići zbog, kako su to isti inteligentno formulirali, „nedostatka hitova“. Možda najbolju ilustraciju njihovog smisla za humor i potpunog nedostatka smisla za tržišnu logiku daje Malkmus u intervjuu u dokumentarnom filmu Slow Century kada kaže da su njima sve te pjesme zvučale kao hitovi. Svatko bi se mogao složiti da je Brighten The Corners (naj)koherentn(ij)a ploča Pavementa, dok većina kao referentnu točku u njihovoj glazbi traži i čuje upravo suprotnu tendenciju. Brighten The Corners svojevrsno je odjavljivanje iz programa kojeg su sami kreirali, ali čije su granice postale premutne. Uzevši to u obzir, njihova zadnja ploča, Terror Twilight, tek je repriza u kasnim satima tjednog rasporeda.

Parafrazirao bih, bez straha da je posrijedi marketinški trik, a ne parola istinskog glazbenog entuzijasta, njujorškog književnika mlađe generacije Jonathana Safrana Foera, čiji citat stoji na poleđini njihove biografije: "Pavement je bio najinspirativniji i najinspiriraniji bend devedesetih; morate ga slušati".


[Tekst je originalno objavljen u Zarezu, 16. travnja 2009. Od tada, Kannberg je pod imenom Spiral Stairs objavio stravičan album imena The Real Feel, a Pavement je, u posvemašnjoj pomami ponovnih okupljanja grupa čija ljepša povijest nije dočekala milenijsku groznicu, rasprodao All Tomorrow's Parties. Ovdje objavljujem njihova prva tri EP-a izdana za Drag City te Watery, Domestic koji je izašao za Matador Records.]


Slay Tracks (1933-1969) [1989]




Try | Buy

Demolition Plot J-7 [1990]




Try | Buy

Perfect Sound Forever [1991]




Try | Buy

Watery, Domestic [1992]




Try | Buy


Cripple and Casino - S/T [2009]




Godine 1981., kada se većina članova grupe Cripple and Casino nije niti rodila, u Chicagu je osnovana izdavačka kuća Touch & Go, kuća čiji su izvođači, uz one na SST-u i Dischordu, izvršili presudan utjecaj na formiranje (po)etike američkog nezavisnog rocka i punka, ali i neovisnog glazbenog izdavaštva općenito. Godine 2006. u Chicagu je organizirana manifestacija povodom proslave 25. godišnjice rada spomenutog diskografa na kojoj su nakon godina duboke mirovine, među ostalima, okupili Big Black, Scratch Acid, Negative Approach, Killdozer, a troje je originalnih članova grupe Cripple and Casino pokupilo je svoje ušteđevine i ruksake i preletjelo Atlantik.

Ovaj je uvod potreban kao svojevrstan uvid u genezu grupe i, iako je pomalo anakrono govoriti o noise-rocku ili hardcoreu u 2009. godini, zapravo se radi o ključnom momentu, iskri koja je potaknula osnivanje. Ono što je interesantno i što doista korespondira s etosom ranih hardcore grupa jest podatak da pedeset posto trenutne postave grupe prije osnivanja benda nikada nije primilo instrument u ruke. Sada, jedva tri godine kasnije, Cripple and Casino ima snimljen album, američkog izdavača i, da se poslužimo pomalo romantičnom konstrukcijom, doista optimističnu perspektivu.

Grupu su ispočetka činili Ante Senjanović na gitari, Jakov Sinovčić-Perković na basu, Marko Knez na bubnju i Petra Dražić iza mikrofona, a prethodni su dvojac zamijenili Danijel Zec na basu te Darko Kujundžić na gitari. Sve redom dvadeset-i-nešto-godišnjaci iskrenih pogleda i jasnih ideja. Što se same glazbene estetike tiče, jasno je da se ne radi o revolucionarnom konceptu, autentičnom soničnom eksperimentu, ali i daleko od toga da se radi o jednostavnom copy/pasteu već iskušanih formula. Prije bih rekao, a to potvrđuju i sami članovi grupe, da se ovdje može govoriti o zapravo klasičnoj rock formi imajući pritom na umu, dakako, i prirodnu progresiju žanra. Prvenstveno, tu je ženski vokal koji je bojom i izrazom možda bliži nježnijem spektru jedne Kim Deal ili, u bučnijim dijelovima, vrisku riot girrrl pokreta nego maskulinim urlicima jednog Davida Yowa. Tu su i gitarske dionice koji puno manje počivaju na punoći klasičnih noise-rock akorda, a više na suptilnoj i inventivnoj igri arpeggia i otvorenih akorda.

Nekarakteristično za indie-bendove s ovih prostora, ponudu za izdavanje albuma dobili su i prije nego su isti i snimili: "Snimke s mini-diska kojeg je prijateljica izvadila iz smeća postavili smo na MySpace i u roku od nekoliko mjeseci javio nam se izdavač od kojeg je Marko privatno nabavljao ploče i ponudio nam ugovor. Tek tada smo se zapravo ozbiljnije primili posla. U jedan smo dan snimili demo koji je služio kao referentna točka za modifikacije" – kaže Dražić. Album su snimali u studiju Kozmo s Mijom Gladovićem iz Analene, Mihaelom Beleom iz Peach Pita, Sašom Relićem iz Don't Mess With Texas i Vedranom Brlečićem koji je odradio lavovski dio posla pa i miksao album. Iako se naizgled može činiti o ne baš maloj operaciji, zapravo se radi o improvizacijama u životnim rasporedima, točno negdje između odgajanja malog djeteta i uredskih obaveza svakog od spomenutih.

"Najbitnije je da to što radiš ne shvaćaš previše ozbiljno. Bitnije je da to što radiš funkcionira kao nekakav filter za svakodnevna sranja koja čovjek trpi i da ti sviranje na kraju krajeva dođe kao neki tip olakšanja. I da nismo potpisali ugovor s američkim izdavačem vjerujem da bismo i dalje svirali, makar za sebe. Uostalom, ako je nešto dobro, na kraju će i naći put do mjesta gdje treba stići", kaže Knez. Koliko im je uopće bitan interes nekakvog hrvatskog diskografskog 'mainstreama' za glazbu koju rade i obrnuto najbolje opisuje Kujundžić: "Mi sa svojim izdavačem imamo takav odnos kakav nema niti jedan domaći bend srednje razine, recimo to tako. Dobili smo polovicu od ukupno 500 otisnutih diskova, dok hrvatski bendovi dobiju dvadesetak albuma, a ostatak su dužni otkupiti po nešto nižoj cijeni. Dakle, album koji su oni financirali i snimili moraju otkupljivati. S našim izdavačem, iako ga nikad nismo vidjeli, a možda niti nećemo, imamo prijateljski odnos. Volimo istu glazbu i, na kraju krajeva, i on je kao i mi, osoba sa stalnim zaposlenjem koja sve ovo radi iz čistog entuzijazma", a Dražić dodaje: "Čitava stvar počiva na tome da se čovjeku koji izdaje naš album to što mi radimo osobno sviđa, ne razmišlja o financijskom interesu".

Čovjek koji stoji iza ovog pothvata zove se Matt Lebens, a izdavačka kuća je Radio is Down iz Olympije u američkoj saveznoj državi Washington. Olympia je poznata kao svojevrsna meka nezavisnog izdavaštva i alternativne glazbe, a to duguje ponajviše Calvinu Johnsonu i njegovom K Records, diskografu zaslužnom za imena kao što Beat Happening, Bikini Kill, The Microphones, a za njih je i Beck izdao svoj lo-fi album One Foot in the Grave. Lebensove ideje vrlo su bliske jer mu je osnovni cilj, kako sam kaže na svojoj stranici, "izdavati kvalitetne albume grupa koje zaslužuju biti to što jesu".

Kao što je i njihovo glazbeno putovanje klasično u smislu doba u kojem živimo i svih kulturnih činjenica koje trenutno proživljavamo, takav je i njihov stav prema tehnologiji i novim diskografskim formatima: "Besplatna razmjena glazbe na internetu je najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. Uopće nemamo nikakvih problema s tim da netko naš album prebaci u mp3 format i podijeli ga svima. Mislim da je naša priča dovoljan dokaz koliko je internet zapravo sjajan. Mi imamo želju da to čuje što više ljudi, ali ne zato da dobijemo od njih novac". Njihovo mišljenje je analogno onom prema kojem će, bez obzira na posvemašnju dostupnost glazbe koju i ne morate platiti, uvijek postojati ljudi koji će nečiji trud željeti nagraditi, a sebe usrećiti glazbom u fizičkom formatu. "Nema veće nagrade za nekoga tko se bavi glazbom od mogućnosti da mu netko za pet godina kaže da ga je njegov rad inspirirao da napravi nešto u životu", zaključuje Kujundžić. Meni za kraj ostaje još jedino da parafraziram moto jednog fikcijskog američkog ragbi-kluba, što, vjerujem, sudeći prema svemu izrečenom, u slučaju grupe Cripple and Casino itekako vrijedi – jasne oči, puna srca ne mogu izgubiti.


[Samostalna promocija albuma zakazana je za 3. studenog u KSET-u nakon čega slijede nastupi po regiji s Analenom, grupom koju ne treba posebno predstavljati, a koja također promovira novu ploču imena Inconstantinopolis. Debi album grupe Cripple and Casino možete kupiti na njihovim koncertima po cijeni od 50 kuna, preko mejla crippleandcasino@gmail.com po cijeni od 50 kuna + poštarina te u zagrebačkom Dirty Old Shopu za 55 kuna. Sve informacije o bendu možete pronaći na njihovom službenom Myspaceu.]

---

Eighties versus nineties versus now. Our fine friends from Zagreb have delivered a fine debut recording. Memorable melodies collide with some ass-shakingly abrasive rhythms. The female vocals deliver one helluva cock punch. Check it!


Try | Buy
 


Reactor - Blankets, Pillows, Sheets [2009]




Phillips linija koju sam dobio za 11. rođendan odavno ne vrši svoju primarnu funkciju. Već godinama figurira kao neka vrsta non-stop razglasa koji u obiteljskoj kuhinji neumorno reproducira uspješnice poput Kajkavijane i Ljudi 20. stoljeća, a između njihova dva termina posljednje je sigurno utočište za hit-singlove Commodoresa nakon odlaska Lionela Ritchiea iz grupe. Doduše, možda bismo mogli raspravljati koja je zapravo primarna funkcija obične mini-linije s početka devedesetih, ali u mom mikrouniverzumu, primarno je, barem tada, bilo imati kvalitetan aparat koji može reproducirati CD-e, audio kazete i uspješno presnimavati iste, a da pritom ne sažvače traku. Potonja se funkcija, uz, dakako, neumrlu mogućnost emitiranja Radio Sljemena u beskonačnost, održala najduže. Jeftini korejski laseri, protiv njihova vijeka trajanja ne mogu ništa sva sredstva za čišćenje na svijetu.

Godine 1998. barem dva puta nisam mogao doći do škole jer su prilaze Gornjem gradu blokirali kordoni pripadnika jakih snaga MUP-a, čuvajući vladajuću kastu od razjarenih radnika s vrećicama u ruci i neisplaćenim izvacima plaće u džepu. Te sam godine barem jednom konzumirao metamfetamine, ali nisam siguran jesam li imao seksualne odnose. Te godine moja je grupa u jedinom domaćem pop-magazinu proglašena najboljom grupom u Hrvatskoj, a mi smo zauzvrat, ne zato jer smo to tako željeli, nego zato što nismo imali izbora, te godine odsvirali ukupno četiri koncerta. Dva od ta četiri koncerta odsvirali smo s grupom Reactor, enigmatičnim likovima sumnjivih prehrambenih navika i valjda jedinim bendom na sceni čiji se članovi nisi bojali pjevati harmonije. Da se mene tada pitalo, a nisam ni danas daleko od te konstatacije – Reactor su i dalje najbolji hrvatski bend ikad. Valjda zato jer su i tada bili tako prekrasno nonšalantni, i egzistencijalno i muzički.

Kako god bilo, ljudi iza splitskog projekta Guranje s litice, odgovornog za reizdanja, recimo to tako, kultnih ostvarenja domaće nezavisne glazbene scene poput 'splita' Majmoona i Peach Pita, Anite i To, ali i za netom otisnuta nova izdanja [mandelbrot set]-a i Man Zeroa, odlučili su u digitalni format prebaciti i Reactor. Radi se o izboru pjesama s njihove tri kazete – Your Special Day, Bench i 'splita' sa sarajevskim Pessimistic Lines. Odgovarajući na pitanje o 'niskobudžetnom pop-rocku' koji je bio Reactor, Ivan Mučnjak kaže da bi se prije radilo o 'bezbudžetnom pop-rocku', i to je vjerojatno najiskreniji mogući odgovor. Uz eventualno da se radi o nečemu istinski autentičnom jer, na stranu sad bugarija i negacija produkcije, pisati onakve pop-pjesme rijetko tko može. Ali to je tek moj komentar.

Da ne bi bilo da Čehovljeva puška iz prvog paragrafa nije opalila, posljednja crta obrane između mini-linije i potpunog prelaska na digitalizaciju bile su upravo spomenute kazete. Sve dok moj primjerak Your Special Day nije izgledao jednako sažvakano kao i moj otac kada radi jutarnju smjenu. Što se samog izbora pjesama na Blankets, Pillows, Sheets tiče, on je gotovo savršen. Gotovo, jer nedostaje moj osobni favorit – prekrasna emo-eksplozija zvana The Tundra Happening Soundtrack. Ostatak, a posebice Further, So Close to the Platform i Away From Me su i dalje neke od najljepših pjesama žanra, zvali ga mi lo-fi, pop-punk ili indie-rock. Melodične, lepršave, ironične. U onima melankoličnog tona, kao Shred i It Felt Fine, estetika popularno zvana tri-momka-i-kasetofon posebno izbija na površinu i ispunjava sobu nekom čudnom nostalgijom.

Možda je i najbolje da se pokušam nekako ispričati za prijašnje epistolarno poniranje u prošlost: zapravo, i nemam neke isprike, jednostavno mi se čini da nisam dovoljno sposoban o nečemu toliko mi emocionalno definirajućem govoriti u objektivnim terminima. Reactor možda i nije najbolji hrvatski bend ikad, ali, ne znam, meni je, na neki način, promijenio život.

---

Reactor was a seminal Croatian underground band of the 1990's. They released three cassette-tapes - Your Special Day, Bench and a split-tape with Pessimistic Lines, a 90's punk-rock outfit from Sarajevo. Their mixture of lo-fi aesthetics, pop-melodies and indie-rock irony is still a heartbreaker for me. This year, Guranje s litice released a wonderful compilation of tracks from the aforementioned tapes. Check it out.

Try | Buy

Random ramblings

U svakom je početku obrat. Kao što ga ima i kraj svakog filma kojeg je Sam Raimi snimio. Ovaj komadić beskrajnog prostransta informacija koji sačinjava internet uglavnom će se baviti glazbom, književnošću i filmom, ali će sadržavati i nasumične osvrte na politiku, povijest i kulturu općenito, bilo na hrvatskom ili na engleskom jeziku.

---

To every beginning there is a twist. Just like there is one in the end of every Sam Raimi movie ever made. This small piece of the vast ocean of information that is the internet will contain mostly music, literature and film, as well as random ramblings about politics, history and culture in general, be it in Croatian or English.