Pristupom bližim avangardnom filmu i u potpunoj negaciji pravila glazbene industrije, može se reći da je Vincent Moon pronašao novu formu – simbiozu zvuka i pokretne slike kontradiktornu uopćenim zakonitostima karakterističnim za industrijsku mašinu koja ih diktira. Kao i većina ideja s tračkom inovacije, i ova je rođena iz jednostavnih pobuda, kako sam Moon kaže: "Glazbeni video kao promotivni alat, meni kao velikom obožavatelju glazbe, jednostavno nije odgovarao – kratka forma u koju, prateći logičku strukturu pjesme, a to je ono što producenti i izdavačke kuće traže, zapravo, i ne možeš intervenirati, ne možeš joj dozvoliti prirodan razvoj, evoluciju – to je ono što smo željeli promijeniti. Odnos umjetnika i snimatelja, prvenstveno".
Kao studentu filma i fotografu zainteresiranom za eksperimentalne radove Stana Brakhagea i Jonasa Mekasa, pitanja logike odnosa slike i zvuka Moonu su se nametala sama od sebe. Rizik, improvizacija, jedan kadar postao je njegov modus operandi. Njegov ulazak u svijet glazbenog videa, dogodio se kada je upoznao Chrydea, osnivača popularne francuske web-stranice La Blogotheque, u sklopu koje su kasnije pokrenuti Take Away Shows. Nakon prvog pariškog koncerta grupe Arcade Fire, bend je izašao na ulicu i svirao deset minuta. Bendovi ovo inače ne rade, pomislio sam, ali to je ono što bismo željeli da rade - kaže Moon - "Odjednom, bend se našao na istoj razini s nama, granica između glazbenika i slušatelja bila je izbrisana, što je puno kompleksnije od one jednostavne separacije na pozornicu i podij, a upravo je to ono što smatram interesantnim u bilo kojoj suvremenoj umjetničkoj formi. Amaterizam danas pobjeđuje profesionalizam i svatko na neki način može biti dio umjetničkog djela".
Zapravo, radi se o izokrenutom postupku: umjesto klasičnog intervjua ograničenog serijom pitanja i odgovora, glazbenike s kojima radi Moon izlaže ogoljenju i prezentira ih upravo onako kako bi se željeli predstaviti i sami – kroz glazbu. No glazbu lišenu zida zvuka stvorenog elektricitetom i postolja zvanog pozornica te glazbenike lišene mitologije u improviziranim situacijama. Zidovi fiktivnih odnosa ruše se pred objektivom Vincenta Moona. Vrsta je to dualizma između dokumenta i eksperimenta, odnosno, svega onoga što standardni glazbeni spotovi nisu.
Teorijski podložen situacionističkom kritikom društva spektakla, Moon primjenje DIY etiku u gotovo svim segmentima svog rada: njegovi filmovi su dostupni putem Creative Commons licence, za suradnju ne uzima velike budžete, zapravo, odbija raditi tako, a jedinim validnim kriterijem smatra rad umjetnika i njegovu pristupačnost. "Moj rad se ne temelji na prikazu bilo kakve umjetničke ili tehničke superiornosti, naprotiv, pokušavam simplificirati koliko god mogu i čini mi se da takav pristup, lišen ikakvog elitističkog postupka, zasigurno lakše inspirira druge da uzmu kameru u ruke i pokušaju napraviti nešto novo" – kaže Moon.
Interesantno je da je svoje poetičke zahtjeve uspio nametnuti i R.E.M.-u, jednoj od najvećih svjetskih grupa, barem što se industrijskih relacija tiče. Štoviše, upravo to je i bio njegov uvjet za suradnju. Umjesto konvencionalnog jednog, Moon je snimio čak 12 spotova za jednu te istu pjesmu. Ipak, unatoč tome što glazbenu industriju vidi kao prepreku u komunikacijskom kanalu između redatelja i glazbenika, rad redatelja poput Michela Gondrya i Spikea Jonzea, koji godinama zaobilaze pravila struke i nameću joj svoje standarde, smatra nevjerojatnim: Iako smo estetički vrlo različiti, nije mi jasno kako su uspjeli opstati sve ove godine, dalje raditi po svojim pravilima i ostavljati tako dubok autorski potpis na svemu što rade.
Sljedeći je na redu još neimenovani projekt smješten na Islandu koji piše sa španjolskom kantautoricom Lourdes Hernandez, a snimat će ga dva puta – zimi i ljeti. Bit će dostupan kao kratki film na webu, kino-verzija koja se bavi kompleksnom romantičnom vezom inspirirana Wong Kar Waijevim filmom Happy Together, TV-verzija, poput dokumentarca o snimanju filma, i album s glazbom koja prati cijeli projekt. Radi se, zapravo, o još jednom eksperimentu s formom. Žanrovskim poigravanjem Moon premješta fokus interesa na gledatelja i kako on zatvara krug jedne ideje prezentirane u više formata.
Što se, pak, ideje iza projekta Take Away Shows tiče, Moon smatra da najviše duguje filmu Step Across The Border. Radi se o dokumentarnom filmu koji prati glazbenika i improvizatora Freda Fritha na putovanju i nastupima diljem svijeta, a u kojem se improvizacija ne odnosi samo na glazbeni segment već i na filmski. Specifičan odnos koji taj film ima prema realizmu i "vjerodostojnom prikazu stvarnosti" očita je inspiracija.
Vincent Moon nije zainteresiran za osobu iza kamere. Za njega, to je samo čovjek koji mora stisnuti tipku za snimanje na kameri. Zato nije potrebno niti da njegovo pravo ime stoji kao autorski pečat ispod njegovog rada niti da njegovo lice stoji iznad. Što se glazbene industrije tiče, on je enfant terrible. Što se umjetnosti popularne glazbe tiče, on je svakako jednako interesantan kao i glazba ispred njegove kamere.
No comments:
Post a Comment