Pisati o budućem kino-repertoaru iz hrvatske perspektive znači isto što i niz uopćenih figuralnih formulacija: zalutati u u sivu zonu ili naći se na skliskom terenu, primjerice. Dostupnost informacija o budućem i nadolazećem repertoaru ravna je revnosti tijela državne uprave da građanima, poreznim obveznicima, glasačima daju uvid u službene dokumente tipa presuda, kupoprodajnih ugovora, službenih akata ili imovinskih kartica državnih službenika.
Tako je stranica Blitz Filma i Videa "u izradi" od 5. veljače 2009. godine, a posljednjih podatak iz rubrike "novosti" na stranici Discovery Filma i Videa je iz lipnja 2009. Continental Film ima donekle ažuriranu službenu stranicu, ali točnih podataka - datuma kino premijere ili početak video distribucije - naravno, nema. Situacija na stranicama kino-dvorana je nešto drugačija, ali nimalo transparentnija; iako na njima stoje datumi početka distribucije čak do siječnja 2010. godine, pojedini naslovi fantomski nestaju, pojavljuju se i ponovno poput grešaka u on-line izdanju Jutarnjeg lista (vidi pod: režiser Terry Gillian; Alex James, frontmen grupe Arctic Monkeys). Tako je u kolovozu s popisa filmova u Cinestaru bez ikakva objašnjenja nestao District 9, tko zna zbog kojih i kakvih interdistributerskih tričarija i trzavica, a ovih dana i još jedan nestanak: Carriers, uredno najavljen za 15. listopada, nestao je bez traga. Kino Europa, pak, kao je jedino (polu)privatno arthouse kino u Zagrebu (a vjerojatno i u Hrvatskoj), u svom redovnom repertoaru najčešće pokazuje elementaran strah od bilo kakvog koncepta. Beskonačne reprize filmova prikazanih na domaćim festivalima, čitave legije osrednjih filmova iz ovogodišnjih it-kinematografija, uz pokoju solidnu i izvrsnu premijeru ne govore baš puno o promišljenoj ideji kina. Kina kao opozicije kokicama umrljanih sjedala multipleksa čija retardirana publika tijekom projekcija razgovara na mobitel ili komentira novu genijalnu seriju koja se pojavila između dva 15-minutna bloka reklama na lokalnoj komercijalnoj televiziji.
Tako je stranica Blitz Filma i Videa "u izradi" od 5. veljače 2009. godine, a posljednjih podatak iz rubrike "novosti" na stranici Discovery Filma i Videa je iz lipnja 2009. Continental Film ima donekle ažuriranu službenu stranicu, ali točnih podataka - datuma kino premijere ili početak video distribucije - naravno, nema. Situacija na stranicama kino-dvorana je nešto drugačija, ali nimalo transparentnija; iako na njima stoje datumi početka distribucije čak do siječnja 2010. godine, pojedini naslovi fantomski nestaju, pojavljuju se i ponovno poput grešaka u on-line izdanju Jutarnjeg lista (vidi pod: režiser Terry Gillian; Alex James, frontmen grupe Arctic Monkeys). Tako je u kolovozu s popisa filmova u Cinestaru bez ikakva objašnjenja nestao District 9, tko zna zbog kojih i kakvih interdistributerskih tričarija i trzavica, a ovih dana i još jedan nestanak: Carriers, uredno najavljen za 15. listopada, nestao je bez traga. Kino Europa, pak, kao je jedino (polu)privatno arthouse kino u Zagrebu (a vjerojatno i u Hrvatskoj), u svom redovnom repertoaru najčešće pokazuje elementaran strah od bilo kakvog koncepta. Beskonačne reprize filmova prikazanih na domaćim festivalima, čitave legije osrednjih filmova iz ovogodišnjih it-kinematografija, uz pokoju solidnu i izvrsnu premijeru ne govore baš puno o promišljenoj ideji kina. Kina kao opozicije kokicama umrljanih sjedala multipleksa čija retardirana publika tijekom projekcija razgovara na mobitel ili komentira novu genijalnu seriju koja se pojavila između dva 15-minutna bloka reklama na lokalnoj komercijalnoj televiziji.
Ipak, veselim se dosad neviđenom i onome što ću tek propustiti, a za to uvijek postoji način: (untitled), komedija o njujorškoj galerijskoj sceni koja bi, prema svemu sudeći, trebala u najmanju ruku biti solidna. Slab sam na Adama Goldberga još otkako je u Linklaterovom Dazed and Confused adolescentski naivno vrisnuo I just wanna dance!, a potvrdio ulogom briljantnog neurotika u 2 Days in Paris. Još jedan film o ljudima koji konstantno smišljaju nove i bizarnije načine kako dekapitirati neumrle, šire poznatije i kao zombije? Kako god bilo, žanr je neiscrpan, ali i teško nadmašiv. Zombieland bi se u kinima trebao pojaviti 17. prosinca. Moon, debitanski film Duncana Jonesa, kod nas, naravno, nema zakazanu premijerno prikazivanje, ali je zato posljednjih nekoliko tjedana dostupan u R5 formatu kod vašeg lokalnog torrent distributera. Dugometražni debi Antonija Camposa Afterschool u rujanskom je izdanju Sight and Sounda proglašen filmom mjeseca. Nešto se neobično događa s filmom Reykjavik-Rotterdam: iako snimljen 2008. godine, još uvijek nije krenuo u distribuciju, a kruže glasine i da bi trebao biti islandski kandidat za Oscara. Režiju potpisuje Óskar Jónasson, scenarij Arnaldur Indriðason, a uloge su pripale redatelju Baltasaru Kormákuru i Ingvaru Eggertu Sigurðssonu (vidi pod: Mýrin). An Education redateljice Lone Schefig izgleda interesantno, barem na prvi pogled. Ne znam što me kod filma Fantastic Mr. Fox veseli više: to što ga je režirao Wes Anderson ili činjenica da ga režirao prema predlošku Roalda Dahla, proslavljenog pisca za djecu i majstora kratke forme uopće (vidi pod: Witches). Kad smo kod dječje književnosti, teško je ovih dana izbjeći Spikea Jonzea i njegovu ekranizaciju Sendakovog Where The Wild Things Are. Izvrstan tekst koji je o filmu za New York Times napisao Saki Knafo možete pričitati ovdje. Ako je vjerovati našim distributerima, film ćemo u kinima gledati 10. prosinca. Film o kojem sam puno čitao posljednjih mjeseci je Bakjwi / Žeđ, novi film Chan-wook Parka s genijalnim Kang-ho Songom u ulozi svećenika koji transfuzijom krvi postaje vampir. Od Parka je teško očekivati išta manje. Tu je i Madeo / Majka, novi film Joon-ho Bonga, korejskog redatelja zaslužnog za Sjećanja na umorsvto i Domaćina. Sve ovo je, dakako, tek vrh ledenjaka. U mjesecima koji dolaze, lista će vjerojatno samo eksponencijalno rasti, ali o tome ću, vjerujem, još napisati koju riječ.
Biti filmski entuzijast očito ima cijenu: možete pratiti sve relevantne filmske medije i izvore, posjedovati 'box-setove' Johna Cassavetesa i Alejandra Jodorowskog, smrzavati se na noćnim projekcijama eksperimenata Jonasa Mekasa i Maye Deren, čitati knjige iz filmske teorije i historiografije, ali sve to će samo produbiti strast za novim i uzbudljivim susretima u mraku kino-dvorane, sa srebrnkastim odsjajem na licu. Ili u mraku sobe s pikselizirano-plavičastim odsjajem. Možda i nije svejedno, ali je dovoljno.
No comments:
Post a Comment