Godine 1981., kada se većina članova grupe Cripple and Casino nije niti rodila, u Chicagu je osnovana izdavačka kuća Touch & Go, kuća čiji su izvođači, uz one na SST-u i Dischordu, izvršili presudan utjecaj na formiranje (po)etike američkog nezavisnog rocka i punka, ali i neovisnog glazbenog izdavaštva općenito. Godine 2006. u Chicagu je organizirana manifestacija povodom proslave 25. godišnjice rada spomenutog diskografa na kojoj su nakon godina duboke mirovine, među ostalima, okupili Big Black, Scratch Acid, Negative Approach, Killdozer, a troje je originalnih članova grupe Cripple and Casino pokupilo je svoje ušteđevine i ruksake i preletjelo Atlantik.
Ovaj je uvod potreban kao svojevrstan uvid u genezu grupe i, iako je pomalo anakrono govoriti o noise-rocku ili hardcoreu u 2009. godini, zapravo se radi o ključnom momentu, iskri koja je potaknula osnivanje. Ono što je interesantno i što doista korespondira s etosom ranih hardcore grupa jest podatak da pedeset posto trenutne postave grupe prije osnivanja benda nikada nije primilo instrument u ruke. Sada, jedva tri godine kasnije, Cripple and Casino ima snimljen album, američkog izdavača i, da se poslužimo pomalo romantičnom konstrukcijom, doista optimističnu perspektivu.
Grupu su ispočetka činili Ante Senjanović na gitari, Jakov Sinovčić-Perković na basu, Marko Knez na bubnju i Petra Dražić iza mikrofona, a prethodni su dvojac zamijenili Danijel Zec na basu te Darko Kujundžić na gitari. Sve redom dvadeset-i-nešto-godišnjaci iskrenih pogleda i jasnih ideja. Što se same glazbene estetike tiče, jasno je da se ne radi o revolucionarnom konceptu, autentičnom soničnom eksperimentu, ali i daleko od toga da se radi o jednostavnom copy/pasteu već iskušanih formula. Prije bih rekao, a to potvrđuju i sami članovi grupe, da se ovdje može govoriti o zapravo klasičnoj rock formi imajući pritom na umu, dakako, i prirodnu progresiju žanra. Prvenstveno, tu je ženski vokal koji je bojom i izrazom možda bliži nježnijem spektru jedne Kim Deal ili, u bučnijim dijelovima, vrisku riot girrrl pokreta nego maskulinim urlicima jednog Davida Yowa. Tu su i gitarske dionice koji puno manje počivaju na punoći klasičnih noise-rock akorda, a više na suptilnoj i inventivnoj igri arpeggia i otvorenih akorda.
Nekarakteristično za indie-bendove s ovih prostora, ponudu za izdavanje albuma dobili su i prije nego su isti i snimili: "Snimke s mini-diska kojeg je prijateljica izvadila iz smeća postavili smo na MySpace i u roku od nekoliko mjeseci javio nam se izdavač od kojeg je Marko privatno nabavljao ploče i ponudio nam ugovor. Tek tada smo se zapravo ozbiljnije primili posla. U jedan smo dan snimili demo koji je služio kao referentna točka za modifikacije" – kaže Dražić. Album su snimali u studiju Kozmo s Mijom Gladovićem iz Analene, Mihaelom Beleom iz Peach Pita, Sašom Relićem iz Don't Mess With Texas i Vedranom Brlečićem koji je odradio lavovski dio posla pa i miksao album. Iako se naizgled može činiti o ne baš maloj operaciji, zapravo se radi o improvizacijama u životnim rasporedima, točno negdje između odgajanja malog djeteta i uredskih obaveza svakog od spomenutih.
"Najbitnije je da to što radiš ne shvaćaš previše ozbiljno. Bitnije je da to što radiš funkcionira kao nekakav filter za svakodnevna sranja koja čovjek trpi i da ti sviranje na kraju krajeva dođe kao neki tip olakšanja. I da nismo potpisali ugovor s američkim izdavačem vjerujem da bismo i dalje svirali, makar za sebe. Uostalom, ako je nešto dobro, na kraju će i naći put do mjesta gdje treba stići", kaže Knez. Koliko im je uopće bitan interes nekakvog hrvatskog diskografskog 'mainstreama' za glazbu koju rade i obrnuto najbolje opisuje Kujundžić: "Mi sa svojim izdavačem imamo takav odnos kakav nema niti jedan domaći bend srednje razine, recimo to tako. Dobili smo polovicu od ukupno 500 otisnutih diskova, dok hrvatski bendovi dobiju dvadesetak albuma, a ostatak su dužni otkupiti po nešto nižoj cijeni. Dakle, album koji su oni financirali i snimili moraju otkupljivati. S našim izdavačem, iako ga nikad nismo vidjeli, a možda niti nećemo, imamo prijateljski odnos. Volimo istu glazbu i, na kraju krajeva, i on je kao i mi, osoba sa stalnim zaposlenjem koja sve ovo radi iz čistog entuzijazma", a Dražić dodaje: "Čitava stvar počiva na tome da se čovjeku koji izdaje naš album to što mi radimo osobno sviđa, ne razmišlja o financijskom interesu".
Čovjek koji stoji iza ovog pothvata zove se Matt Lebens, a izdavačka kuća je Radio is Down iz Olympije u američkoj saveznoj državi Washington. Olympia je poznata kao svojevrsna meka nezavisnog izdavaštva i alternativne glazbe, a to duguje ponajviše Calvinu Johnsonu i njegovom K Records, diskografu zaslužnom za imena kao što Beat Happening, Bikini Kill, The Microphones, a za njih je i Beck izdao svoj lo-fi album One Foot in the Grave. Lebensove ideje vrlo su bliske jer mu je osnovni cilj, kako sam kaže na svojoj stranici, "izdavati kvalitetne albume grupa koje zaslužuju biti to što jesu".
Kao što je i njihovo glazbeno putovanje klasično u smislu doba u kojem živimo i svih kulturnih činjenica koje trenutno proživljavamo, takav je i njihov stav prema tehnologiji i novim diskografskim formatima: "Besplatna razmjena glazbe na internetu je najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. Uopće nemamo nikakvih problema s tim da netko naš album prebaci u mp3 format i podijeli ga svima. Mislim da je naša priča dovoljan dokaz koliko je internet zapravo sjajan. Mi imamo želju da to čuje što više ljudi, ali ne zato da dobijemo od njih novac". Njihovo mišljenje je analogno onom prema kojem će, bez obzira na posvemašnju dostupnost glazbe koju i ne morate platiti, uvijek postojati ljudi koji će nečiji trud željeti nagraditi, a sebe usrećiti glazbom u fizičkom formatu. "Nema veće nagrade za nekoga tko se bavi glazbom od mogućnosti da mu netko za pet godina kaže da ga je njegov rad inspirirao da napravi nešto u životu", zaključuje Kujundžić. Meni za kraj ostaje još jedino da parafraziram moto jednog fikcijskog američkog ragbi-kluba, što, vjerujem, sudeći prema svemu izrečenom, u slučaju grupe Cripple and Casino itekako vrijedi – jasne oči, puna srca ne mogu izgubiti.
[Samostalna promocija albuma zakazana je za 3. studenog u KSET-u nakon čega slijede nastupi po regiji s Analenom, grupom koju ne treba posebno predstavljati, a koja također promovira novu ploču imena Inconstantinopolis. Debi album grupe Cripple and Casino možete kupiti na njihovim koncertima po cijeni od 50 kuna, preko mejla crippleandcasino@gmail.com po cijeni od 50 kuna + poštarina te u zagrebačkom Dirty Old Shopu za 55 kuna. Sve informacije o bendu možete pronaći na njihovom službenom Myspaceu.]
---
Eighties versus nineties versus now. Our fine friends from Zagreb have delivered a fine debut recording. Memorable melodies collide with some ass-shakingly abrasive rhythms. The female vocals deliver one helluva cock punch. Check it!
No comments:
Post a Comment