Naći razlog za kopanje po arhivama diskografskih kataloga, pogotovo ako je svakodnevna dostupnost novih izdanja i više nego opterećujuća, teško se može opravdati nekim razumnim argumentom. No, institucija bogato opremljenog kolekcionarskog izdanja funkcionira kao savršena apologija za bavljenje stvarima prošlim i utvrđenim. Nešto je zavodljivo u promatranju fenomena popularne glazbe s desetogodišnje distance.
Pavement ne postoji više od cijele jedne dekade. Njegovi članovi raspršeni su neravnomjerno od američkog sjeverozapada do jugoistoka, s rangom profesionalnih aktivnosti od klađenja na konjske utrke do eksperimentiranja s novim mogućnostima u industriji stalaka za mikrofone. Marka Ibolda se, navodno, izuzev na sporadičnim turnejama sa Sonic Youth, može sresti iza šanka stanovitog njujorškog kafića, a Scott Kannberg posljednji je album s Preston School of Industry izdao 2004. godine. Stephen Malkmus, glavna kreativna vertikala grupe, redovito izdaje albume, ali eksperimentira s glazbenim formama koje bi rijetko tko od njega očekivao.
„Za bend koji je, barem se tako čini, konstantno bio na rubu komercijalnog uspjeha, Pavement su vukli sve ispravne poteze - samo su ih činili krivim redoslijedom“, kaže Stuart Berman u uvodu svoje kritike reizdanja albuma Brighten The Corners: Nicene Creedence Editon na Pitchforkmedia.com i ne može biti više u pravu, slijedeći barem kakvu takvu logiku diskografske industrije. S njima je, od samih početaka, sve nekako mimo pravila, izmještenog smisla i pomaknute logike. Post-punk etika izmiješana s adolescentskom slacker (vidi/slušaj: Slacker, r: R. Linklater; Superchunk – Slack Motherfucker) kulturom početka devedesetih najbliže je nekakvoj početnoj točki što se uopće može doći.
Pavement su iz Stocktona u Kaliforniji iznikli u jeku migracija „malih“ indie bendova pod okrilje velikih izdavačkih kuća (Sonic Youth, Hüsker Dü, Dinosaur Jr, Lemonheads, R.E.M.) i na još postojećoj, ali ne-više-toliko-utjecajnoj instituciji koledž radija čiji je primat vrlo proračunato preuzimao MTV. Njihov prvi album, Slanted and Enchanted, remek-djelo je žanra prepuno zaraznih pop-melodija zamaskiranih lo-fi produkcijom (ili, ako želite, izostankom iste), neuobičajenih i često disonantnih gitarskih harmonizacija i lirike u kojoj je bespredmetno tražiti bilo kakav uobičajeni smisao mimo postmodernističkog „svega“ kao validnog subjekta. Crooked Rain, Crooked Rain iz 1994. najbliže je pop-ploči što su ikada napravili, i produkcijski i formalno, s velikim naglaskom na kritiku konzumerističke kulture. Nakon toga izdali su Wowee Zowee, vrlo ekscentričnu ploču koja naslov duguje njihovom prvom bubnjaru i dežurnom klaunu Garyju Youngu koji je na koncertima najčešće intoksiciran padao preko svog instrumenta, publici dijelio pire krumpir i prodavao odjeću njihovih predgrupa. Vrhunac njegovih avantura bio je svakako kada je uvjeren da su postali „ogroman bend“ ušetao u zgradu Sonyja i zahtijevao ugovor od najmanje milijun dolara. Što se zvuka samog Wowee Zowee tiče, bio je to svojevrstan estetski povratak na prvi album, samo s puno labavijom strukturom pjesama, više improvizacije i, dakako, prevladavajućim liričkim nonsensom. Ponude od velikih izdavačkih kuća stvarno su počele stizati, ali uz cijenu. Nikakav dogovor s „odijelima“ nisu uspjeli postići zbog, kako su to isti inteligentno formulirali, „nedostatka hitova“. Možda najbolju ilustraciju njihovog smisla za humor i potpunog nedostatka smisla za tržišnu logiku daje Malkmus u intervjuu u dokumentarnom filmu Slow Century kada kaže da su njima sve te pjesme zvučale kao hitovi. Svatko bi se mogao složiti da je Brighten The Corners (naj)koherentn(ij)a ploča Pavementa, dok većina kao referentnu točku u njihovoj glazbi traži i čuje upravo suprotnu tendenciju. Brighten The Corners svojevrsno je odjavljivanje iz programa kojeg su sami kreirali, ali čije su granice postale premutne. Uzevši to u obzir, njihova zadnja ploča, Terror Twilight, tek je repriza u kasnim satima tjednog rasporeda.
Parafrazirao bih, bez straha da je posrijedi marketinški trik, a ne parola istinskog glazbenog entuzijasta, njujorškog književnika mlađe generacije Jonathana Safrana Foera, čiji citat stoji na poleđini njihove biografije: "Pavement je bio najinspirativniji i najinspiriraniji bend devedesetih; morate ga slušati".
[Tekst je originalno objavljen u Zarezu, 16. travnja 2009. Od tada, Kannberg je pod imenom Spiral Stairs objavio stravičan album imena The Real Feel, a Pavement je, u posvemašnjoj pomami ponovnih okupljanja grupa čija ljepša povijest nije dočekala milenijsku groznicu, rasprodao All Tomorrow's Parties. Ovdje objavljujem njihova prva tri EP-a izdana za Drag City te Watery, Domestic koji je izašao za Matador Records.]
Slay Tracks (1933-1969) [1989]
Demolition Plot J-7 [1990]
Perfect Sound Forever [1991]
Watery, Domestic [1992]
No comments:
Post a Comment